Župna crkva navještenja Marijina, Supetar

Župna crkva navještenja Marijina, Supetar, otok Brač slike
Supetarska župna crkva u izvorima se spominje naslovljenom apostolu sv. Petru, odnosno sv. Petru i Pavlu (blagdan 29. lipnja). Kako je na njenom glavnom žrtveniku već od 17. st., kao i danas, uz likove glavnih naslovnika još i prikaz Navještenja Blaženoj Djevici Mariji (blagdan 25. ožujka), ona se od 18. do našega stoljeća spominje i pod naslovom Navještenja, čemu je svakako doprinijelo veliko štovanje Bogorodice zadnjih nekoliko stoljeća.

Župnu crkvu su na ranokršćanskim temeljima počeli graditi prvi supetarski doseljenici u drugoj polovici 16. stoljeća. Do 1579. g. bila joj je pokrivena “kapela”,tj. prostor glavnog oltara, a 1603. g. bilo je na glavnome žrtveniku već podignuto drveno pozlaćeno svetohranište, iako se u njemu još nije čuvalo Presveto. U lipnju 1605. crkva se počela proširivati, a Biskup je obećao blagosloviti temelj-kamen. U vizitaciji iz 1609. g. don Jere Tironi je i opet nazvan “navodnim” župnikom, u svetohraništu i dalje nije bilo ni čestičnjaka ni posvećenih čestica. Tabernakul je bio prazan i 1611. g., kada se spominju dvije bratovštine: Sv. Petra i Presv. Ruzarija. God. 1614. don Jere Tironi se po prvi put izričito spominje kao župnik (parochus et curatus), a 1615. g. već se čuvalo Presveto, pa se iz gornjih navoda može zaključiti da je supetarska župa, faktično osnovana oko 1604. g., doista bila “legalizirana” tek oko 1612. g.

Najpotpuniji opis tadašnje supetarske župnice imamo u Morarijevoj vizitaciji iz srpnja 1627. godine. Crkva je tada imala presvođenu apsidu, odvojenu od lađe dvjema kamenim stubama; tu je na glavnom žrtveniku bila pala u drvenom pozlaćenom okviru, sa slikom Navještenja, a sa strana sv. Petra i sv. Pavla; oltar je imao dvije kamene i dvije drvene stube, a pod lukom je apside stajalo uobičajeno raspelo. Ostatak crkve nije bio presvođen, nego pod krovom od greda i crijepova; pod je bio kamen, s nekoliko grobnica, među kojima se isticala ona tadašnjega župnika. Crkva je imala troja vrata: glavna na zapadu, bočna na sjeveru te još jedna s juga. Uokolo crkve bijaše groblje ograđeno suhozidom.

God. 1668. kazuje biskup Andreis da se župna crkva zove Sv. Petar, a da su joj naslovnici sv. Petar i Pavao. I god. 1681. crkva je naslovljena svetima Petru i Pavlu, s trima bratovštinama: naslovnika, Presv. Otajstva i Ruzarija, dok se 1712. kao “jedina” bratovština navodi ona sv. Petra, “titulara crkve” Dana 8. XI. 1721. g. dopusti biskup Asperti da se ova župna crkva proširi s jugoistoka, “za veću udobnost vjernika i na veću slavu Gospodina Boga”; dozvolu u istome smislu izdao je i brački knez Zan Battista Balbi 4. V. 1722. Ove su dozvole očito bile formalne naravi, jer su u zbilji Supetrani počeli proširivati svoju glavnu crkvu već u rujnu (?) 1721. g.

U utorak 11. listopada 1729. godine dotadašnja je župnica stradala u požaru. Uzrok požara je nepoznat; prema neznatno kasnijem zapisu, dalo bi se zaključiti kako je oganj bio podmetnut, a povod da je bio spor oko klupa u crkvi, dok još kasniji zapis navodi da je požar bio slučajan. 16. listopada 1729. g. sastala su se, zajedno s otočkim Knezom i uz njegovu neizbježnu dozvolu, 52 glavara supetarskih kućanstava, napismeno obećavši pomoć u vinu ili u gotovini za podignuće nove crkve; svako je kućanstvo uz to obećalo i po 10 libara za nabavak vapna, te redomice davanje pomoćne radne sile, tzv. “manuvala”. Nova je supetarska župnica bila dovršena 1733. g., a posvetio ju je hvarsko-brački biskup Cezar Bonaiuti 11. svibnja 1738. godine, kako stoji na natpisu sad uzidanom u južnoj sakristiji. Supetrani su, dakle, u veoma kratkom roku – u manje od četiri godine – iz temelja obnovili svoju spaljenu župnicu, što pokazuje i njihovu revnost i dobro gospodarstveno stanje župe i župljana (druge su novogradnje župnih crkava – npr. u Milni i Škripu – potrajale desetljećima).

Potreba za proširenjem supetarske glavne crkve javila se već u prvoj polovici 19. st., zbog uvelike umnoženog pučanstva. U župnom arhivu sačuvano je u tu svrhu više nacrta, od kojih su najstariji oni datirani u Splitu 13. VI. 1846. g. i potpisani jednostavno: Curir. Riječ je svakako o splitskom graditelju Jakovu Kuriru Vickovom (1799. – 1878.). Do proširenja crkve došlo je nadogradnjom na njenom začelju istom pri koncu 19. stoljeća, o čemu nam i svjedoči natpis na ključnom kamenu luka nove apside, koji govori o proširenju crkve 1887. g.

O Zvoniku:
Najstariji zvonik je zabilježen 1627. g., a bijaše na pročelju stare crkve: jednozidan (“na preslicu”), sa dva zvona i njihovim konopima izvana. Kada je oko 1730. bila građena nova crkva, spominje se u par isprava i gradnja njezina zvonika; gradio se, međutim, i poslije dovršetka župnice. Porušen najkasnije za produženja crkve o. 1887. g. Bio je s južne strane crkve, uza staru apsidu; uza nj su bile i prilazne stube te neka kućica, valjda za zvonara ili za crkvene potrepštine. Taj zvonik bijaše tek neznatno viši od središnje crkvene lađe, a završavao je ložom sa četiri ugaona pilona, pod niskim četveroslivnim krovom.

Ovakav skroman zvonik postao je ne samo za Supetrane, nego i za državnu vlast posve nepriličan kada je 1827. g. Supetar izabran – umjesto ranijih Nerežišća – sudskim, a malo kasnije i upravnim središtem otoka Brača. Stoga je već u rujnu 1828. g. bilo dopušteno prikupljanje priloga za “dovršetak”, tj. nadogradnju zvonika, odnosno za njegovu izgradnju u drugom obliku, eventualno na drugom mjestu, te za moguće povećanje crkve; ovo je sabiranje potrajalo desetljećima.

Napokon je – na čast “najvećem i najboljem Bogu, a na trošak općinara” bio na današnjem mjestu, na jugoistoku odvojeno od crkve, podignut donji dio zvonika (do vijenca iznad sata), zakošena podanka, kako piše na tjemenom kamenu njegovog ulaza u bunjatu. O gradnji i graditeljima ove prve faze nemamo podataka. Te iste 1861. godine nastala su i dva nacrta za dovršetak zvonika, a prvoga je načinio nadzidar Andrija Štambuk 21. VII.: tijelo je zvonika identično sadašnjemu, osim što nema stupića u otvorima loža; za završni dio ponudio je dvije inačice. Po prvoj, zvonik je imao dočetak u obliku osmerostrane lukovice naglašenih rebara, poput onih u Sutivanu, Donjem Humcu, Pražnicama i Pučišćima; usvojena je ipak druga inačica s piramidalnim dovršetkom, samo bez neogotičkih četverolista na atici.

Gornji je dio zvonika bio podignut tek 1876. g., kako kazuje natpis, koji zvonik posvećuje Gospi (kao “naslovnici” crkve) te ističe pri podignuću njegovog donjeg dijela ulogu župnika Tomića i glavnoga crkovinara Beroša, a za gornji dio dar načelnika Balarina. Gornji je dio zvonika (a po svoj prilici i donji) gradio klesarsko-zidarski poduzetnik Ivan Mariotto, nastanjen u Postirama.

 
© 2004 WWW.OTOKBRAC.EU (HR) - All rights reserved